Nekad davno sam, takoreći u „prošlom životu“, pohađajući rudarsku tehničku školu i radeći neko u jednom rudarskom poduzeću, naučio ponešto iz geologije. Putujući i praveći putopise jezdio sam i, za nas laike, geološki „sterilnim“ područjima, a također i nekim drugačijim, pogotovo u Bugarskoj, oduševljavajućim za svakoga ko ima oči i ko svijet, ma kako to čudno zvučalo, promatra vlastitim očima.

Svevišnji je, dakle, valjda već preumoran od danonoćnog rada i pride zabrinut preostalim poslom na stvaranju svijeta, stijene posijao tako da negdje ne možeš naći kamenčića sve da si toliko bezbrižan da bi ti dobro došlo staviti jedan u cipelu, a negdje drugo bi se namučio sakupiti zemlje za posaditi makar i kržljavi cvijet. Prolazeći s vrećom kamenja iznad Racoșa, male seoske općine u Transilvaniji, na rijeci Olt, šezdesetak kilometara od Brașova, potrudio se sve to rasporediti ravnomjerno; i ne samo to, već je i oblike i kamenje izabrao tako da ničeg sličnog nema u čitavoj Rumunjskoj, a teško da će se naći igdje u Europi.

Geološki kompleks Racoșul de Jos prostire se na 95 hektara, a 2005. godine je i službeno proglašen prirodnim geološkim rezervatom. Ulaznica stoji 20 leja (oko 8 KM), a 15 za djecu, što za rumunjski standard i nije malo. Nas puštaju bez plaćanja; mene na „Bljeskovu“ akreditaciju, nju na (njene) lijepe oči :)

Središnje mjesto je ugasli vulkan Racoș, najstariji u regiji i – jest da se to zbilo prije kojih 10.000 godina – posljednji u Rumunjskoj koji je izbljuvao ocean vrele lave. Krater je ogroman, dubok oko 100, a promjera oko 400 metara. Sa svih strana je nazubljen neobičnim stjenčurama, a svaki korak u pristupnom dijelu, kad odlučim zagaziti unutra, izaziva prijeteći odron ispod stopala. Da Ona preventivno ne ronda, možda bih se spustio u razjapljene čeljusti vulkana; nije opasno, narod je, sve dok krater i okolno područje nisu proglašeni spomenikom prirode, odavde odvezao tone i tone šljunkovite crne troske, prošarane crvenim i narančastim nijansama. Ne traje to od prekjučer, mnoge zgrade u okolnim naseljima, čak i dobar dio onih u fenomenalnoj utvrdi Rupea, o kojoj ću tek pisati, izgrađene se od ovdašnjeg kamena.

M.J. | Bljesak.info / Odoh u vulkan

Posljednjih godina nas mediji nerijetko bombardiraju vijestima o tome kako su Amerikanci, Rusi, Kinezi, Indijci… poslali letjelicu na Mjesec, pa na Mars, pa ovdje, pa ondje. Naravno da u takve ekspedicije mogu samo odabrani, ali ko želi vidjeti kako možda izgleda površina Marsa, dosta mu je popeti se do rovitog ruba rakoškog kratera. Nije slučajno što su producenti upravo ovo mjesto odabrali za snimanje jedne od najskupljih i najspektakularnijih europskih tv-serija, hvaljenog i slavljenog francusko-talijanskog projekta „Django“ s Matthiasom Schoenaertsom, Nicholasom Pinnockom i Lisom Vicari; bolje „kopije“ Novog Babilona u Europi bi se teško našlo.

Pitamo se koliko je (ili nije) porozno dno kratera i, ako nije, kako izgleda kad se nakupi kišnice, pogotovo s obzirom na velike količine plovućca i drugih (pod)vrsta vulkanskog stakla, lakšeg od vode; vjerojatno je nalik jezeru u koje je čopor zaigrane djece u kratkom vremenu ubacio na stotine papirnih brodića.

Ako to pretpostavljeno jezero možemo samo zamisliti, jedno drugo ćemo vidjeti desetak minuta kasnije, nakon što sastavimo krug oko kratera. Jezeru Brazi, zadnjih godina – ništa bez marketinga i zvučnog naziva! – poznatijem kao Smaragdno jezero ljepota se doista ne može poreći. Također je dio vulkana, a stjenoviti „kraterčić“ dug je dvjestotinjak i dubok pedesetak metara. Nema oko njega ničeg fensi šmensi, tek poneka klupa od oblica i potpuni mir nakon što se pogled posjetitelja utopi u bistrini plavetne zȅleni ili u zelene plaveti, kako ga već ko doživljava i vidi, mada ovdašnji svijet tvrdi da boja itekako ovisi o tomu koje je doba dana i koliko sunčevih zraka se rasipa po jezerskoj površini. Izdvojeno od ostalog, nalikuje noćnoj leptirici usnuloj na zavjesi sunčanog jutra.

Treća atrakcija, a sve se to nalazi ublizu, po desetak minuta šetnje jedno od drugog, jest geološki rezervat prirode na brdu Hegheș, poznat kao Bazaltni stupovi.

Dolazeći prema geološkom kompleksu Racoșul de Jos vidjesmo u daljini, ali blizu nekog manjeg zaseoka, strojeve i montažne barake aktivnog površinskog rudnika. Ne priupitasmo nikog za detalje, ali se može pretpostaviti da se iz zemljine utrobe crpi bazalt.

M.J. | Bljesak.info / Smaragdno jezero

Bazaltni stupovi nalik su – trebalo bi još samo ofarbati tipke – džinovskoj klavijaturi uglavljenoj u kamenitu uvalu sa svih strana zasutu troskom i okruženu izbrazdanim stijenjem kakvo se može vidjeti samo na ovako čudnim mjestima. Iz mrkih stijena svjetlucaju bijele, žarko crvene i šućmuraste „bombe“ ili čitave linije, raspoređene kao da im je mjesta određivao slikar kubist koji je prije toga popio tri-četiri rakijice, a neka od brda podsjećaju na slagalicu od lego kocki što su je, malo od dosade, malo sprdajući se s ljudima, napravili nevidljivi džini, stuhe i šejtani. Najljepši komadi proviruju iz sitnih pukotina nastalih, kako bi rekli geolozi, mikrokonusnom erozijom; narod ih, pak, naziva đavoljim mlinovima. Šeširdžija iz Visokog bi, da je Racoș u Bosni, bezbeli ustvrdio da su brda sazidali Bosanci iz ledenog doba.

Inače su bazaltni stupovi visoki kojih osam do deset metara, a rezultat su prve ovdašnje vulkanske erupcije, do koje je došlo prije otprilike 1,3 do 1,4 milijuna godina. U geologiji je stoljeće „prašina“, ništa, a i milenij takoreći neznatno razdoblje, pa otud i ovakva procjena. Bazalt su ovdje prestali eksploatirati šezdesetih godina prošlog stoljeća; neko je čak i u ozloglašenom režimu Nicolaea Ceauşescua u neko doba shvatio kakav se biser krije u rakoškoj kamenoj školjci. Jedno po jedno se veremo po bazaltnim „tipkama“, a reske arije povjetarca i naši usklici, što od divljenja, što od upozoravanja na oprez, jedina su, ali sasvim dovoljna glazba koja odzvanja i odbija se o oštre brazde bazalta.

Kuda dalje? Na brdu Vărariei nalazilo se utvrđeno dačko naselje, ali je od njega ostao samo golemi polukružni megalitni zid koji se na krajevima spaja s prirodnom stijenom. Zanimljivo je to što je istraživanja, prilično detaljna, ali bez primjene znanstvenog aparata, između dva svjetska rata poduzeo mjesni svećenik. U socijalističko doba niko ne bi ni mario za to, eno mu, neka kopa koliko god želi, ali se Rumunjima nije dopalo to što su nalazi prosljeđivani ne u Brașov ili Bukurešt pa je država pokazala svećeniku crveni karton, a istraživanja su 1975. preuzeli državni arheolozi.

M.J. | Bljesak.info / U dvorištu dvorca

U Racoș ćemo, a zastajemo samo kratko, pored crkve; nije stara, barem za transilvanijske kriterije, podignuta je između 1825. i 1831. U glavnoj ulici, uskoj, s istim takvim kanalom za otpadne vode sa strane, nailazimo na fin mali restoran. Ciorbă de legume ili ciorbă de burtă je ustvari dvojba između povrtne juhe i tripica, a ako nije dovoljno, tu je i sveprisutni gulaš, koji ovdje, po uzoru na Mađare, bezbeli su ga oni i donijeli u ove krajeve, neizostavno ide s krumpirom. Uostalom, Mađari su ovdje i dalje apsolutna većina, ima ih 55 posto. Rumunja je dvostruko manje, 23,2 posto, a samo malo manje (21,6 %) su zastupljeni Romi. Mađari gradić zovu Alsórákos. Otud su neke firme i drugi natpisi samo na mađarskom, a tako je i na ulazu u kompleks dvorca Sükösd-Bethlen, našeg glavnog cilja u samom Racoșu.

U rodnom listu dvorca upisano je ljeto Gospodnje 1636. Doba je to kad transilvanijske plemenitaše pod svoje uzima pomama za gradnjom luksuznih dvoraca po uzoru na zapadnoeuropske, koji će ujedno poslužiti i kao utvrde za obranu od mogućim napada Osmanlija, ali – i toga je bilo, Matija Gubec više je pravilo nego izuzetak – i vlastitih kmetova i seljaka. Tako je, vjerojatno uz pomoć dobro plaćenih arhitekata sa zapada, početkom 17. stoljeća zatemeljen – po nekim pretpostavkama na ostacima srušenog samostana-utvrde – i dvorac mađarske vlastelinske obitelji Sükösd, najprije kao nešto što bismo danas nazvali vikendicom. Kada, malo nakon prvotne gradnje, „vikendica“ bude proširena, njeni zidovi ojačani, a u kutovima zidova što su je opasivali dodane jake kružne kule, slika se stubokom mijenja.

Sükösdi, uzalud svi dukati ovog svijeta, izumiru, a dvorac preuzima političar Peter Budai, ali će u njegovom i vlasništvu njegovih potomaka ostati kratko, samo do 1694., kad se u vlasnički list unosi ime Samuela Bethlena (1663. - 1708.). Spominjao sam ga u nekoliko transilvanijskih putopisa pa ovdje o njemu neću mnogo, ali hoću o njegovoj ulozi u onom što će dvorac postati. Bethlen, naime, 1700. godine dodatno znatno ojačava čitav kompleks, povisuje kule i obrambene zidove, a u središte postavlja impozantnu pravokutnu kulu klasicističkog sloga, s rubovima obrađenim profiliranim gipsanim ivicama i kamenim okvirima prozorskih otvora.

Bethleni će potrajati do 1873., kad će se i njihove forinte pokazati beznačajnim u negdje u svemiru već zapisanoj sudbini nestanka s ovog svijeta, a zadnji vlasnik koji je mislio da će trajati vječno bio je grof Sámuel Teleki, čudak poznat po istraživačkim ekspedicijama u Africi.

Vlasnik dvorca s okolnim parkovima, oranicama i voćnjacima od 1903. je selo Racoș. Ono što je svačije, kažu, to je ničije. Tako je bilo i s dvorcem, koji polako propada. Prva nestaje Dvorana vitezova, a ostatak, iako je prvotno trebao biti pretvoren u sirotište, postaje konjušnica i žitno skladište. Dio tvrđavskog zida socijalistička vlast uklanja kako bi u dvorište mogli strojevi, a zemljotres iz 1977. ruši sjeveroistočnu kulu, pa od nekadašnjeg plemenitaškog ponosa ostaje gotovo samo kostur. Mjesni evangelički svećenik 1992. osniva zakladu za obnovu pa je dvorac ipak spašen od potpunog nestanka.

I pored svega zidine su i danas visoke i prilično čvrste, mada se dvorac, naglašeno je na ulazu, obilazi na vlastitu odgovornost. Svemir se pobrinuo da nam uljepša obilazak, i to tako što je – svako malo naiđem(o) na takve scene – poslao mladoženju, mladu i dvojicu fotografa. S njima se sudaramo u prostranom dvorištu, a i kasnije, lunjajući beskrajem ispražnjenih odaja ponapuklih zidova iz kojih stidljivo izviruju raznoliki arhitektonski biserčići što nas u prolazu blago dodiruju po ramenima pa s nelagodom i smušenošću ispotiha dobacuju „Evo nas, tu smo, nismo umrli!“

M.J. | Bljesak.info / Ljubav

U jednom slijepom hodniku, bit će davnašnjoj ostavi ili takvom čemu, nailazimo i na zaboravljeni metalni pano na kome se reklamiraju vulkan Racoș, Smaragdno jezero i Bazaltne stupove, a u još jednoj sličnoj prostoriji na prašnjavi klavir, u trećoj na krupne komade izrezbarenog kamenog namještaja, u četvrtoj, velikoj, na zaprežna kola, čitava i u dijelovima. Neki od vrlo dopadljivo izvedenih prozorskih otvora – seoska zaklada vjerojatno može sakupiti novca samo za najnužnije zahvate – zakovani su daskama i improviziranim ogradicama od letava, drugi zazidani u doba kad bi, da tako nije urađeno, žito „iscurilo“ vani. Treći, čudnog oblika, donekle nalik onim ovalnim mletačkim, šuplji. Svi zajedno bez ijednog komadićka stakla, kao da ga je nestalo u čitavoj Rumunjskoj, pa propuh neštedimice udara sa svih strana.

„Svi smo mi samo u kratkom posjetu zemlji“, reče nekad Albert Einstein. Ko nije shvatio, neka načas prošeta dvorcem Sükösd-Bethlen.